Suša je jedan od najvećih izazova savremene poljoprivredne proizvodnje. Kada visoke temperature potraju, a padavina nema dovoljno, posledice se ne vide samo na površini zemljišta već i na prinosu. Biljka menja način na koji usvaja hraniva, smanjuje fotosintetsku aktivnost, reguliše otvaranje i zatvaranje stoma, menja vodni status i povećava oksidativni stres.
Zato pitanje nije samo kako biljci obezbediti vodu, već i kako joj pomoći da raspoloživu vodu i hraniva što efikasnije koristi.
Upravo zbog toga se sve više govori o biostimulatorima za biljke, posebno u uslovima toplotnog i vodnog stresa. Biostimulatori nisu zamena za vodu ili navodnjavanje, ali mogu biti deo strategije za pomoć biljkama kod suše i očuvanje njihovog fiziološkog potencijala.
Kako suša utiče na prinos?
Kada u zemljištu nema dovoljno vode, biljka ulazi u stanje vodnog stresa. Jedan od prvih odgovora je smanjenje gubitka vode kroz regulaciju i zatvaranje stoma. Međutim, time se smanjuje i razmena gasova, pa biljka može da ograniči fotosintezu.
Istovremeno, nedostatak vode otežava usvajanje i transport pojedinih hraniva. Aktivnost korena može biti smanjena, dok se povećava stvaranje reaktivnih kiseoničnih jedinjenja koja mogu dovesti do oksidativnog oštećenja.
Zbog toga jaka i dugotrajna suša može da utiče na čitav proizvodni potencijal biljke:
- slabiji razvoj korena,
- smanjenu fotosintetsku aktivnost,
- otežano usvajanje hraniva,
- poremećen vodni status,
- slabiji porast i razvoj,
- povećan oksidativni stres,
- smanjenje prinosa i kvaliteta prinosa.
Drugim rečima, biljka tokom suše ne gubi samo vodu. Ona pokušava da preraspodeli svoje resurse i prilagodi se nepovoljnim uslovima.
Da li biostimulatori mogu pomoći biljci tokom suše?
Biostimulatori nisu zamena za vodu i ne mogu poništiti posledice ekstremne suše. Njihova uloga je drugačija, da podrže fiziološke procese koji biljci omogućavaju da raspoložive resurse koristi efikasnije i da što duže održi svoju funkcionalnost tokom stresnog perioda.
Efekat biostimulatora zavisi od njihovog sastava, biljne vrste, faze razvoja, intenziteta stresa, doze i načina primene.
Zato se biostimulatori protiv suše ne mogu posmatrati kao univerzalno rešenje, već kao jedna od mera u okviru šire strategije upravljanja stresom biljaka.
Huminske kiseline: podrška korenu i usvajanju hraniva
Huminske kiseline su jedna od frakcija huminskih supstanci. Njihova uloga nije ograničena samo na zemljište. Istraživanja ukazuju na njihov potencijalni uticaj na razvoj korena, usvajanje hraniva, funkciju ćelijskih membrana, vodni status, fotosintezu i redoks ravnotežu biljke.
To je posebno važno tokom suše, kada su koren i dostupnost hraniva dodatno opterećeni.
U eksperimentima na kukuruzu primena huminske kiseline bila je povezana sa boljim održavanjem relativnog sadržaja vode, fotosintetske aktivnosti i sadržaja hlorofila, uz smanjenje oksidativnog oštećenja.
Zato se huminske kiseline u uslovima suše mogu posmatrati kao podrška funkciji korena, usvajanju hraniva i održavanju fiziološke aktivnosti biljke.
Fulvinske kiseline: podrška korišćenju hraniva i fiziološkoj aktivnosti
Fulvinske kiseline predstavljaju rastvorljivu i mobilniju frakciju huminskih supstanci.
Njihova primena povezuje se sa efikasnijim korišćenjem pojedinih hraniva i podrškom fiziološkim procesima biljke.
Posebno su interesantni rezultati eksperimenata sprovedenih u uslovima suše. Kod kukuruza je folijarna primena fulvinske kiseline tokom sušnog stresa bila povezana sa očuvanjem sadržaja hlorofila i razmene gasova, kao i većom aktivnošću antioksidativnih enzima. Slični rezultati zabeleženi su i kod drugih biljnih vrsta, uključujući krastavac, paradajz i uljanu repicu.
Zbog toga se fulvinske kiseline mogu posmatrati kao komponenta podrške biljci u efikasnijem korišćenju hraniva i vode, očuvanju fotosintetske aktivnosti i antioksidativnoj zaštiti.
Zašto su mikroelementi važni kada biljci nedostaje voda?
Tokom suše nije dovoljno posmatrati samo količinu vode. Važno je i da biljka ima dostupne elemente neophodne za odvijanje osnovnih metaboličkih procesa.
KONTUR preparati, prema deklarisanom sastavu, sadrže kompleks mikroelemenata: gvožđe, cink, magnezijum, bakar, mangan i molibden.
Svaki od njih ima svoju ulogu.
Gvožđe učestvuje u procesima prenosa elektrona, stvaranju energije i biosintezi hlorofila, pa je važno za normalno funkcionisanje fotosintetskog aparata.
Cink učestvuje u radu brojnih enzima, regulaciji rasta i metabolizmu proteina. Adekvatna ishrana cinkom može doprineti regulaciji stoma, održavanju vodnog statusa i antioksidativnoj zaštiti tokom suše.
Magnezijum je centralni atom hlorofila i direktno je povezan sa fotosintezom. Učestvuje i u aktivaciji enzima i energetskom metabolizmu.
Bakar učestvuje u fotosintezi, respiraciji, transportu elektrona i radu brojnih enzima. Kod njega je posebno važno pravilno doziranje, jer prekomerne količine mogu izazvati oksidativni stres i oštećenje biljke.
Mangan je važan za fotosintezu i antioksidativnu zaštitu, između ostalog kao kofaktor enzima koji učestvuju u kontroli reaktivnih kiseoničnih vrsta.
Molibden je potreban u veoma malim količinama, ali učestvuje u radu enzima povezanih sa metabolizmom azota. Istraživanja na ozimoj pšenici pokazuju njegov potencijalni značaj za korišćenje vode, antioksidativnu odbranu i osmotsko prilagođavanje tokom suše.
Zato je u uslovima suše važno obezbediti biljci odgovarajuću nutritivnu podršku kako bi metabolički procesi neophodni za rast, fotosintezu i odgovor na stres mogli normalno da funkcionišu.
KONTUR preparati i podrška biljci tokom suše
Suša je kompleksan stres i zato se ne može posmatrati kroz samo jednu komponentu. KONTUR preparati, prema deklarisanom sastavu, sadrže 70 g/l huminskih kiselina, 30 g/l fulvinskih kiselina i kompleks mikroelemenata.
Ideja kompleksnog pristupa je jednostavna: različite komponente podržavaju različite funkcije biljke.
Huminske i fulvinske kiseline povezane su sa funkcijom korena, dostupnošću i korišćenjem hraniva i održavanjem fiziološke aktivnosti. Mikroelementi obezbeđuju neophodne kofaktore za rad enzima i fotosintetskog aparata.
Cilj nije da biljka „ne oseti“ sušu. Cilj je da joj se pruži podrška u održavanju prirodnih mehanizama odgovora na stres i u periodu oporavka nakon stresnih uslova.
Kada je pravi trenutak za pomoć biljci kod suše?
Kod suše je važno razmišljati unapred. Biostimulativni tretman ne treba posmatrati kao intervenciju koja može da popravi već potpuno uništen usev. Što je stres intenzivniji i što duže traje, mogućnost biljke da se oporavi je manja.
Zato se pomoć biljkama kod suše planira kao deo ukupne tehnologije proizvodnje, a ne tek kada su posledice stresa već vidljive.
Upravljanje stresom uključuje:
- izbor odgovarajuće sorte,
- očuvanje vlage u zemljištu,
- pravilnu obradu zemljišta,
- izbalansiranu ishranu,
- navodnjavanje tamo gde je dostupno,
- pravovremenu primenu biostimulatora,
- i druge odgovarajuće agrotehničke mere.
Suša ne mora da znači odustajanje od prinosa
Suša je kompleksan problem. Biljka tokom vodnog i toplotnog stresa istovremeno pokušava da sačuva vodu, održi fotosintezu, usvoji dostupna hraniva i zaštiti ćelije od posledica oksidativnog stresa.
Zato ni odgovor ne može biti samo jedan.
Biostimulator nije zamena za vodu, navodnjavanje ili dobru agrotehniku. On je podrška biljci u uslovima kada su njeni prirodni mehanizmi odbrane i prilagođavanja dodatno opterećeni.
Upravo zato se kod upravljanja sušom ne treba pitati samo koliko vode biljka ima, već i koliko efikasno može da iskoristi ono što joj je dostupno.
